Osvrt: Deskar-Škrbić počastio je studente vrhunskim izlaganjem o monetarnoj politici ECB-a

Jako mi je drago da sam jučer ponovno svratio do EFZG-a na konferenciju "Student investitor - analiza bankarskog sektora" u organizaciji "Financijskog kluba" jer sam imao priliku slušati najbolje od zagrebačkih studenata ekonomije koji su nam predstavili svu raskoš djelovanja financijskog kluba kroz niz prezentacija, od makroanalize hrvatskog gospodarstva, preko poslovne analize Zagrebačke Banke, PBZ-a i HPB-a do predstavljanja metoda tehničke analize burzovnih kretanja. Vrhunac konferencije je u svakom slučaju ipak bilo izlaganje analitičara Erste Banke, Milana Deskara-Škrbića o monetarnoj politici Europske centralne banke (ECB).

Deskar-Škrbić je izlaganje otvorio uspoređivanjem politike ECB-a i Sustava Federalnih Rezervi (Fed) gdje je istaknuo kako su te dvije banke fundamentalno različite ne samo po tome što jedna vodi monetarnu politiku SAD-a i dolara kao globalne i povijesno najbitnije valute, a druga upravlja eurom koji je u suštini veliki monetarni eksperiment bez adekvatne središnje fiskalne uzde, nego i zbog toga što su njihove misije vrlo drugačije postavljene. Dok Fed ima trostruku misiju; stabilnost cijena, umjerene dugoročne kamatne stope te puna zaposlenost, ECB ima samo jednu misiju; stabilnost cijena na razini inflacije blizu, ali ispod 2%.

ECB danas u svojem instrumentariju monetarne politike sadrži tri ključna elementa: klasična monetarna politika, makroprudencijalna, te mikroprudencijalna monetarna politika. Klasična monetarna predstavlja standardne mjere monetarne politike (kamatna stopa, operacije na otvorenom tržištu, stalno raspoložive mogućnosti i obvezne rezerve), dok makro i mikroprudencijalne politike spadaju pod nestandardne mjere monetarne politike koje su došle do izražaja nakon izbijanja financijskog meltdowna 2008. godine i manifestirale su se kroz nekoliko programa kvantitativnog popuštanja (QE)

Deskar-Škrbić je zatim studente upoznao s činjenicom da je Bloomberg najbolji i najpregledniji izvor točnih podataka o kretanjima monetarne politike ECB-a. Prema Bloombergu, ključna kamatna stopa ECB-a je 0%, kamatna stopa na prekonoćne zajmove iznosi 0.25%, a kamatna stopa na prekonoćne depozite je negativna i ona iznosi -0.40%. Ove brojke predstavljaju povijesni minimum na međubankarskom tržištu.

Ovdje je također važno istaknuti kako mediji često krivo prenose ovu negativnu kamatnu stopu, jer često ne znaju o čemu pričaju. Naime ta kamatna stopa predstavlja činjenicu da su poslovne banke iz raznih razloga često dužne polagati prekonoćne depozite kod ECB-a. Na te depozite bi poslovne banke u normalnim okolnostima ostvarivale prinose u iznosu rezultata umnoška depozita i kamatnog faktora. U okolnostima negativne kamatne stope, poslovne banke ustvari plaćaju ECB-u za polaganje svog novca na računu ECB-a, što izaziva višak likvidnosti u bankarskom sustavu temeljem kojeg se stvaraju preduvjeti za jeftiniji kreditni plasman bankarskih sredstava.

Nakon dolaska krize 2008, ECB uvodi dugoročne operacije, nešto što je Deskar-Škrbić nazvao "monetarnom bazukom". Riječ je o makro i mikroprudencijalnim mjerama koje se planiraju na rok od tri godine s mogućnošću produljivanja, jer kao što znamo, klasične mjere monetarne politike su u suštini kratkoročne, iako naravno da zbog butterfly effecta imaju i neke dugoročne posljedice. U HNB-ovom instrumentariju te se operacije nazivaju "Strukturne operacije" i uvedene su 2015.

Ono što danas nazivamo QE, svoje početke skriva u "Asset purchase programu" nastalom nakon izbijanja krize. Program je počeo s otkupom vrijednosnica monetarnih, ali i financijskih institucija, pa se zatim program proširio na izvedenice (derivatives) utemeljene na bankarskim kreditima (neslavne ABS derivatives, sjetite se filma "The Big Short"), a nakon izbijanja fiskalnih kriza 2011. godine ECB u svoj portfelj uvodi i državne obveznice.

Da jedno ne isključuje drugo, Deskar-Škrbić je pojasnio da je paralelno s time preko monetarnog transmisijskog mehanizma, reguliranjem triju ključnih kamatnjaka, ECB utječe na kratkoročne i dugoročne kamate, ali možda i najbitnije, djeluje na očekivanja.

Očekivanja su jako bitna kod praćenja monetarne politike, stoga je jednako bitno kao i formalni instrumenti monetarne politike i nešto što se zove "Forward guidance". Radi se o posebno strukturiranim izjavama, ključnim riječima i obećanjima koje centralni bankari i guverneri odašiljaju u javnost, a tiču se načelnog smjera kretanja monetarne politike. Izjave poput slavne Draghijeve "Učinit ćemo sve za opstanak eura" često i više od mjera monetarne politike pomažu razvoju očekivanja o uvjetima financiranja, djeluju na kreditiranje, na tečaj i u konačnici na odnose agregatne ponude i potražnje.

Dakle kao što smo vidjeli, ECB doista djeluje na nekoliko frontova s čitavim nizom različitih i vrlo snažnih mjera, međutim inflacija u eurozoni i dalje je niska. Stoga je doista pitanje koliko je u suvremenoj ekonomiji relevantan utjecaj monetarne politike, kad svjedočimo puzajućoj inflaciji u najekspanzivnijim uvjetima u povijesti. Osobno smatram da je ovakva razina ekspanzivne monetarne politike apsolutna nužnost za oporavak europskog gospodarstva i da u tome leži razlog manjka efekta, dok bi restriktivniji smjer mogao izazvati velike štete.

Nakon ovog pregleda, Deskar-Škrbić dao nam je kratki povijesni pregled razvoja ECB-a. Pojasnio je kako ciljanje inflacije uopće nije bila inicijalna misija, već je to bila regulacija monetarnih agregata u početku, te kako su se politike ECB-a mijenjale da bi došle do tamo gdje su danas.

Pogled u budućnost je uvijek nesigurna kategorija, ali očekuje se da će se kamate na prekonoćne depozite dići sa -0.4% na 0%, međutim to i dalje predstavlja ultra relaksirajuću monetarnu politiku. Što se tiče programa QE, on bi trebao završiti u rujnu ili prosincu 2018., međutim prinosi na obveznice koji su u aktivi ECB-a stečeni programom QE-a će se reinvestirati sve do lipnja 2020. godine kad konačno kreče podizanje ključnih kamatnih stopa.

U suštini zbog spore inflacije, smatra se da ima još dosta prostora za ekspanzivnu monetarnu politiku, iako unutar su Eurozone stope inflacije i stope rasta izrazito heterogene, što otežava provođenje monetarne politike.

U toj priči Hrvatska se uklapa tako da je HNB zajedno s Vladom donio strategiju uvođenja Eura kao nacionalne valute. Konkretno, očekuje se ulazak u ERM2 mehanizam 2020. godine, a uvođenje eura kao službene valute najranije 2023. godine. Za hrvate je najbitnije oko politike ECB-a kretanje Euribora kao referentne kamatne stope za kredite i u Hrvatskoj, no bitno je također da se smanji rizičnost zemlje kako bi kamatne stope na kredite mogle pasti na razine sličnih zemalja EU. Također je vrijedno istaknuti da su građani najugroženija skupina kod kreditiranja, dok se poduzeća često "hedge-aju", ali je istaknut pozitivan trend da i građanstvo smanjuje svoju izloženost odabirom kredita u domaćoj valuti bez valutnog rizika, što ukazuje na porast ekonomske svijesti građanstva.

Na kraju sam imao priliku Deskara-Škrbića upitati koliki je stvarni utjecaj kreditnog rejtinga na kamatne stope i hoće li rast kreditnog rejtinga dovesti do približavanja naših stopa europskim, s obzirom na to da je monetarna politika u ovome trenutku ekspanzivna da ekspanzivnija ne može biti, a kamatnjaci su u hrvatskoj i dalje relativno visoki. Odgovor je potvrdio ono što smo mogli i pretpostaviti, a to je da tržišta prepoznaju smanjenje rizičnosti zemlje prije rejting agencija, te prije "nagrade" zemlju nižim kamatama, a rast kreditnog rejtinga je poput udara pečata na već gotov čin. Međutim, da bismo smanjili kamate, moramo provoditi mjere fiskalne i monetarne politike koje u konačnici i dovode do poboljšanja rejtinga.