John Maynard Keynes - ekonomski Einstein i miljenik politike

Još od 1776. godine, kada je izašlo temeljno djelo ekonomije "Bogatstvo naroda" autora Adama Smitha, odnosno djelo koje je uspostavilo pravac zvan "Klasična ekonomika", ekonomska su razmatranja bila vođena mišlju kako se ekonomski ciklusi i neravnoteže poput nezaposlenosti ispravljaju tzv. nevidljivom rukom. Ideja iza nevidljive ruke je ta da tržište unutar sebe sadrži korekcijske mehanizme koji će zbog tendencije odnosa ponude i potražnje uvijek doći u ekvilibrij. Ovakvo je shvaćanje ekonomije nametalo zaključak kako država nema mjesta u trgovinskim odnosima kao gospodarski subjekt, već samo moderator koji regulira da ničije tržišne slobode nisu ugrožene. Ova je teorija dugo bila dominantna u ekonomskoj znanosti, s obzirom da u vremenima do druge industrijske revolucije nisu postojale niti ekonometrijske metode sukladne onima koje poznaje suvremeni svijet, ali niti gospodarski ciklusi, koji su tek postali elementom novije ekonomske povijesti; manji obujam industrije značio je manji rast gospodarstva, ruralna gospodarstva generirala u malenu dodanu vrijednost, a bogatstvo naroda mjerilo se kroz merkantilističke ideje o zlatnim rezervama. Od Smitha pa do otprilike 1930tih godina svjetska se ekonomska slika uvelike promijenila, a industrijski i tehnološki razvoj stvorio je enormnu razinu novog bogatstva, te je napravio jasne konture ekonomskog ciklusa. Kapitalizam toga vremena cvjetao je sve do 1929. godine koja označava slom na Wall Streetu i početak razdoblja kojeg povijest pamti kao "Velika depresija" (na grafu ružičasto ofarbano razdoblje)

Graf 1. BDP Sjedinjenih Američkih Država - Izvor: Wikipedia

U vrhuncu velike depresije, u SAD-u bilo je čak 15 milijuna nezaposlenih. Do tada, se smatralo kako se recesija može riješiti na način da se kroz povećanje primarne emisije novca povećava likvidnost gospodarstva i ruše kamate, kako bi se stvorila nova potražnja koja bi shodno tome generirala potrošnju, a funkcija potrošnje je u proporcionalnom odnosu s funkcijom proizvodnje. U slučaju "Velike depresije", obujam krize bio je toliki da klasične mjere monetarne politike nisu donosile rezultate.

Keynes ovu situaciju razmatra na drugačiji način od zagovornika klasične ekonomske teorije, te skida fokus sa funkcije ponude novca i postulira funkcije "Agregatne ponude i potražnje". Keynes tvrdi kako u slučaju velikih kriza, kada tržište dođe u fazu kolapsa, država može aktivnim mjerama fiskalne i monetarne politike (kroz velike javne infrastrukturne investicije) povući agregatnu potražnju prema gore, povećati zaposlenost i okrenuti smjer gospodarskog ciklusa. Keynes tvrdi da bi država trebala voditi "anticikličku ekonomsku politiku" što najjednostavnije rečeno znači generiranje proračunskog suficita i vođenje blago restriktivne monetarne politike u ekspanzijskom ciklusu, te povećanje agregatne potražnje vođenjem proračunskog deficita i ekspanzivnom monetarnom politikom u vremenima recesije. Ovaj način razmišljanja za dotadašnje vlade bio je izrazito kontra-intuitivan, jer je dijametralan u odnosu na logiku vođenja osobnih financija koja kaže da se u okolnostima nedostatka novaca smanjuje potrošnja i povećava štednja (kasnije, kroz suvremene bankarske usluge i povećanje osobnih sloboda, te akumulacije privatnog bogatstva, i ova je logika uvelike napuštena). Unatoč spomenutoj kontraintuitivnosti, Keynesove ideje pale su na plodno tlo kod predsjednika SAD-a Franklina Delano Roosevelta, koji Keynesijanska načela prihvaća i započinje veliku antirecesijsku mjeru na razini cijele države poznatu pod nazivom "The New Deal" (o "New Dealu" ćemo također u detalje pisati u rubrici "Ekonomska povijest") pomoću koje diže SAD iz potpune ekonomske devastacije i pretvara ga u globalni ekonomski motor koji vuče i dan danas.

Ovdje je bitno napomenuti kako keynesijanskom politikom nisu narušena načela slobodnog poduzetništva i trgovine. Projekti koje je financirala država generirali su visok multiplikator rasta koji je jamčio otplatu duga stvorenog deficitom, a izvođači radova u programu "New Deal" bili su privatna, a ne državna poduzeća. Također, naslijeđe "New Deala" je vrhunska infrastruktura dugog vijeka kojom se privatni sektor koristi i do dana današnjeg. Ovaj projekt je uspio upravo zato što je kriza bila uzrokovana, ne nedostatkom ponude novaca ili roba i usluga, već manjkom potražnje za onim proizvodima koji su se se u to vrijeme na tržištu nudili, a politika niskih kamata i emisije novca dovela je jedino do toga da se poduzetnici upuštaju u loše projekte za koje ne postoji potražnja. U to je vrijeme u SAD-u najveći problem bila infrastruktura, za čijim je iskorakom i modernizacijom postojala golema potreba, a jedini gospodarski subjekt dovoljno sposoban da financira toliki obujam radova bila je država. Keynes je uvidio da je u tome ključ za izlazak iz "Velike depresije" i svojim se rješenjima zlatnim slovima vječno upisao u ekonomsku povijest.

Keynes je također bio jedan od glavnih aktera u Bretton-Woods konferenciji u SAD-u kao predstavnik Ujedinjenog Kraljevstva. Na konferenciji je dogovoren svjetski ekonomski sustav koji će vrijediti nakon završetka Drugog svjetskog rata. Također, na ovom sastanku dogovoreno je osnivanje "Međunarodnog Monetarnog Fonda" (MMF/IMF), te "Međunarodne Banke za Obnovu i Razvoj" (IBRD), za što se Kenyes snažno zalagao.

Keynesovi su ekonomski modeli dali veliku moć i mogućnosti državama, stoga je brzo postao omiljen među političarima koji nisu čekali da primjene njegove metode. Upravljanje gospodarskim ciklusima bila je ideja koja je političarima davala svakakve ideje. Iako je Keynes smatrao kako njegove ideje ne smiju biti korištene za bujanje državnog aparata i korupcije, jer ako do toga dođe, sigurno neće biti djelotvorne, nije teško za zaključiti zašto ekonomski prisutna država stvara izrazito plodno tlo za upravo taj razvoj situacije.

Pojavom recesije i "stagflacije" u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u 1970ih godina, Keynesijanske se ideje napuštaju, upravo zbog bujanja države i izrazito pogrešne monetarne i fiskalne politike toga vremena. Keynes je preminuo nedugo nakon Bretton-Woodsa, stoga ovom razvoju situacije nije mogao svjedočiti, niti je odgovoran za to kako su drugi interpretirali i provodili njegove ideje. Dio povijesti na kojeg je Keynes izravno utjecao bio je obilježen izlaskom iz jedne od najgorih recesija u povijesti i velikim rastom gospodarstva.

Iz tih razloga, ako bismo uspoređivali velike ekonomiste i fizičare, onda bi Adamu Smithu ekvivalent bio Isaac Newton, Miltonu Friedmanu bi odgovarao Erwin Schrodinger, ali John Maynard Keynes definitvno mora biti ekonomski Albert Einstein!