Analiza ili sinteza - kakvo nam obrazovanje treba?

Diskusija o tome kakvo je obrazovanje potrebno stara je koliko i vrijeme, međutim u zavrzlami raznih pokušaja reforme kurikuluma, u Hrvatskoj je nikad aktualnija. Kvaliteta obrazovanja nevjerojatno dosljedno korelira sa životnim standardom i gospodarskim razvojem, ona je pokretač inovacija i dokazano poboljšava kvalitetu ljudskih života, ne samo materijalnu, već i psiho-socijalnu. Stoga je kvalitetno obrazovanje cilj koji bismo trebali htjeti ostvariti u ovoj zemlji kako bismo živjeli ne samo u državi blagostanja, nego u sretnom društvu u cijelosti.

Posebnu težinu potrebno je staviti na srednje obrazovanje, jer se ono odvija u životnom periodu u kojem ljudi pronalaze i grade svoje crte ličnosti, ukuse, radne navike i interese. U Hrvatskoj je srednje obrazovanje postavljeno na analitičkom principu; gimnazijski programi variraju između 15 i 18 predmeta. Poveznice između različitih predmeta nisu jasno definirane i učenici često ne vide kako bi znanje stečeno na jednom predmetu povezali sa znanjem stečenom na drugom. Osobno sam znao doživjeti kako bi mi ljudi govorili stvari poput "ide mi kemija, ali mi ne ide fizika" iako su te dvije znanosti fundamentalno povezane i isprepletene na svim razinama. Ovaj primjer ukazuje da analitički pristup hrani učenike velikom količinom nepovezanog znanja podataka, ali bez dubinskog razumijevanja. Naravno, ne želim se uvući u logičku grešku "pars pro toto", ali ova poanta, da u hrvatskom obrazovanju učenici ne savladavaju sposobnost kritičke sinteze, je konstantno isticana kao ključni problem našeg obrazovnog sustava.

Aristotel je bio prvi filozof koji je napravio sintezu svih dotadašnjih ljudskih spoznaja, nije se libio tražiti poveznice između prirode i društva, između okoline i psihe. Povijest ga danas pamti kao jednog od najvećih filozofa svih vremena, upravo radi sintetičkog razmišljanja. Na tom tragu bi današnji učenici trebali biti uvedeni u obrazovanje koje će im pokazati kako su sve znanosti utemeljene na istim fundamentalnim principima i da u svim disciplinama vrijede iste zakonitosti, samo svaka ima neke svoje specifičnosti. Društvene znanosti nisu odvojene od prirodnih, već su nadogradnja na prirodu, pa tako ne mogu biti navođene drugim načelima. Jezična gramatika može se posložiti u matrice i algoritme, što je u suštini matematički alat, a prometna mreža građena je po uzoru na vaskularni sustav živog organizma. Filozofija i fizika obije pokušavaju što vjernije opisati svijet oko sebe, no dok se filozofija služi riječima, fizika koristi matematičke alate, a ta je poveznica bila puno očitija kada je Isaac Newton izdao svoje temeljno djelo "Philosophia naturalis - principia mathematica" (Filozofija prirode, matematički principi) i njime uspostavio ono što danas zovemo granom "klasična fizika". Niti ekonomija nije ništa drugačija, npr. protok kapitala među državama funkcionira na istim principima kao osmoza i difuzija!

Iz ovog razloga frustrira da je u javnosti fokus rasprave orijentiran na to hoće li učenici imati 3 ili 4 sata informatike tjedno ili na sukobe između vjeronauka i biologije. Dakako, zastupljenost predmeta u kurikulumu bitan je administrativni aspekt, ali činjenica da se bavimo takvim problemima ukazuje na to da oni koji donose odluke također nisu u stanju razmišljati sintetički, jer da jesu, fokus javne rasprave bi bio upravo na široj slici onoga što se želi postići. Unatoč ovom kritičkom tonu, imam određenu dozu optimizma da aktualna ministrica znanosti i obrazovanja vodi reformu u pravom smjeru. Nadajmo se da će tako i ostati.