Gdje je javna rasprava o meritornim dobrima?

U javnom se prostoru često Hrvatsku oslovljava kao "mladu demokraciju" i kroz tu se sintagmu provlače opravdanja za čitav niz strukturalnih neravnoteža u našem političkom i ekonomskom sustavu. Zanimljivo je kako se atribut "mlade demokracije" nikada ne pripisuje državama koje su ekonomski uspješnije konvergirale od Hrvatske. Logično je stoga zapitati se zašto su države koje su ekonomski znatno uspješnije od Hrvatske, brže demokratski sazrele? Odgovor leži u tome što su države tzv. nove Europe, u periodu dok se Hrvatska bavila "wild west" fiskalnom politikom hranjenja masivnog državnog aparata i "crony kapitalista", provele ozbiljnu javnu raspravu o ulogama koje će država obavljati u gospodarskom sustavu, odnosno definirali su meritorna dobra, što je preduvjet da se uspostavi snažna, ali slobodna i demokratski zrela država s visokim razinama ekonomskih sloboda.

Iz tog razloga želim započeti javnu raspravu koja će definirati meritorna dobra, kako bi ubuduće bilo sasvim jasno što od države možemo i moramo očekivati, a što nikako ne smijemo od nje tražiti želimo li rasti i razvijati se.

Našli smo se u stanju u kojem svi od države žele sve, pa shodno tome nitko ne dobiva ništa. Društvena je klima takva da želimo da nam država osigurava: radno mjesto, minimalnu plaću, mirovinsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, socijalno osiguranje, policiju, vojsku, kulturu, neprofitne medije, stambeno zbrinjavanje, kvalitetno i konkurentno obrazovanje, javnu televiziju, autoceste, mostove, LNG terminale, da spašava brodogradilišta i posrnule koncerne, pronatalitetnu politiku, prijevoz školaraca, jeftinu struju, nacionaliziranu "INA"-u, udio u "Podravci" ili "Petrokemiji" , itd... I uza sve te zahtjeve naravno da se očekuje: konkurentno gospodarstvo, rast i razvoj, niski porezi, sloboda tržišta, efikasna javna uprava, pošteno pravosuđe, itd...

Naravno imati jedno i drugo je nemoguće, jer dok god su napori državnog aparata usmjereni na zadovoljavanje ovih želja naroda, to će biti upravo nauštrb rastu, razvoju, niskim porezima i efikasnosti javnih servisa. Generacije našeg stanovništva odgajane su u sistemu koji je vrednovao jednakost više od slobode i sada plaćamo cijenu jednakosti, a to je upravo manjak razvoja.

Doista, ako pogledamo Ginijev koeficijent Hrvatske, na razini od 0.297 u 2016. godini je jedan od najboljih u Europi, odnosno ostvarujemo izvrsnu distribuciju bogatstva u stanovništvu, ali naravno promatramo li BDP per capita, koji je svakako relevantnija mjera, stojimo katastrofalno. Ovoj ću tezi još pridodati grafikon na kojem je usporedba indeksa rasta gospodarstva "nove Europe", "stare Europe" i Hrvatske kojeg je izradio analitičar Ivica Brkljača.

Ovaj graf je ključan za pobijanje krunskog argumenta onih koji govore o tome kako su svi ovi prohtjevi i regulacije od strane države nužni da bi se mali čovjek zaštitio od kapitalizma i slobode tržišta jer tobože "u kapitalizmu bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji". Sa grafa se jasno vidi kako to nije točno jer su zemlje nove Europe s jasno definiranom ulogom države u gospodarskom sustavu značajno konvergirale i to puno bržom stopom i smanjile razliku u odnosu na bogatije zemlje. Hrvatska nažalost nije u tome uspjela i to upravo zato što se nije riješila zaostalih pogleda na planersku ulogu države u ljudskim životima.

Što, dakle, država mora odbaciti, a što zadržati kao meritorno dobro, da bismo uhvatili korak za zemljama nove Europe? Kako postići 5% rasta BDP-a, umjesto sadašnjih 3.5%?

Generalni odgovor je LIBERALIZACIJA!

Prvi korak mora početi s privatizacijom sustava zdravstvenog osiguranja. Javni sustav zdravstvenog osiguranja kakvog imamo je fiskalni debakl koji ne postoji u ovom obliku niti u jednoj državi s modernim zdravstvom.

Sustav javnog zdravstvenog osiguranja je ogroman trošak prije svega za proračun opće države, a zatim za svakog osiguranika koji zdravstvene usluge uopće ne konzumira, a s druge strane je nedovoljno izdašan da bi namirio potrebe onih koji se liječe i paralelno s time održavao visok standard zdravstvene usluge. Koncipiran je kao sustav poticaja za nezdravo ponašanje u kojem je radi previše doslovnog shvaćanja riječi "solidarnost" trošak rizičnog ponašanja prebačen na čitavo društvo, umjesto na tog pojedinca ili rizičnu skupinu.

Ukratko, ne zna se tko pije, a tko plaća. Argument protiv je "onda će osiguranje poskupjeti", ali to je nepotpuno, poskupjet će samo ako si u rizičnoj skupini. Zamislite samo sve one ljude koji se nalaze izvan rizične skupine kojima će kao nagrada za odgovorno ponašanje osiguranje pojeftiniti! Zamislite sustav u kojem mladi koji muku muče da nađu posao ne moraju financirati zdravstvo za stare! P.S. Ovo prepišite i na sustav mirovinskog i socijalnog osiguranja.

A odat ću vam jednu tajnu, tržište je jedan toliko divan mehanizam da će dugoročno, kada se otplate dugovi, cijena svih ovih usluga biti jeftinija nego što je sada zato što oslobađanjem tržišta dolazi do konkurentskog nadmetanja cijenama, što će cijene osiguranja gurati prema dolje. Jedan je to divan primjer koji pokazuje kako jednakost nije nužno najpravednije rješenje, naime upravo suprotno, sloboda je najpravednije rješenje. Ovim smo putem državi uštedjeli oko 10 mlrd kuna vaših novaca (zdravstvo+mirovine+socijala).

Želimo li minimalnu plaću? Iza ove plemenite ideje o minimalnoj plaći opet stoji plošno razmišljanje prepuno zabluda i ustvari se radi o populističkoj politikantskoj mjeri koju su osmislili ljudi koji ne razmišlaju dalje od jednog ili dva izborna ciklusa.

Naime, minimalac je problematičan zato što on izravno uzrokuje nezaposlenost. Stvar je u tome što se on ne tiče apsolutno nikoga tko već u startu radi za plaću pa makar jednu kunu veću od minimalca, on se tiče onih koji rade upravo za tu minimalnu plaću. Gledajmo iz perspektive samoposlužne trgovine gdje blagajnica radi za minimalnu plaću od 3.276,00 kuna, ali tržišna vrijednost njenog posla je recimo 2.900,00 kuna. Poslodavac blagajnicu ne smije uzeti za tu plaću, pa će stoga zaposliti manje blagajnica koje će raditi prekovremene sate, na gubitku su i poslodavac i zaposlenik, ali i gospodarstvo, jer upravo imamo nezaposlene koji su mogli biti zaposleni za nižu plaću.

Da se minimalna plaća ukine, poslodavci bi mogli radnike plaćati onoliko koliko im oni doista vrijede, što bi dovelo do veće zaposlenosti, što bi prirodnim putem napravilo pritisak za rast plaća, jer naime velika zaposlenost nužno dovodi do većih plaća jer se ponuda rada smanjuje. Radnicima je dobro jer je bolje imati plaću nego biti nezaposlen, poslodavcima je dobro jer mogu efikasno voditi maksimalnu zaposlenost, a gospodarstvu je dobro jer ima nisku nezaposlenost i prosječna plaća raste, i to najviše i najbrže onima s niskim primanjima. Ukidanjem minimalca, država bi uštedjela 326 milijuna kuna na novčanim naknadama za nezaposlene (prosječna naknada za nezaposlene pomnožena brojem novozaposlenih ako bi stopa nezaposlenih bila 3.5%) i u kratkom roku smanjila nezaposlenost na povijesno niske razine što bi poboljšalo omjer radnika i umirovljenika, što je temeljna pretpostavka za rast mirovina, a svatko tko vam tvrdi da mirovine mogu rasti bez da se omjer radnika i umirovljenika ne popravi vas laže.

Mislim da ste do sada uhvatili logiku kojom se navodim. Recimo ne postoji niti jedan dobar razlog zašto bismo imali javnu nacionalnu televiziju, pogotovo s obzirom na način na koji se financira, koji je još skandalozniji od kvalitete programa kojeg pruža. Pretpostavimo li čak da smo donijeli političku odluku da ćemo imati javnu nacionalnu televiziju, da ju smatramo meritornim dobrom, TV pristojbe koje plača svako kućanstvo s TV prijamnikom duboko narušavaju ekonomsku slobodu stanovništva i tržišnu utakmicu sa konkurencijom. Država, želi li imati pod sobom nacionalnu televiziju, mora ju voditi po tržišnim načelima, međutim s obzirom na to da se država mnogo puta pokazala kao grozan gospodarstvenik, ne postoji niti jedan razlog za vjerovati da privatnici to ne bi mogli bolje. Ovo se može analogijom primijeniti na bilo koje poduzeće u državnom vlasništvu, pa čak djelomično i na elektroprivredu, kojoj ću doduše posvetiti čitav jedan članak.

Pretpostavimo da se društvo ne vodi samo ekonomskom logikom, pretpostavimo da ipak neke stvari želimo od države koje nemaju ekonomska pokrića. Recimo kazališta, umjetnost, arhitektura, krajobrazno uređenje, friški asfalt svako toliko, javni urbanizam, Advent u Zagrebu, pijetet žrtvama Vukovara i Holokausta... Doista, ne možemo svaku stavku društva gledati kroz "Profit and Loss Account", ali zar ne zamjećujete da je u sustavu kakvog smo izgradili, u kojem nam država grca u dugovima radi gore navedenih stvari jedva ikad imamo novca i vremena baviti se uvođenjem doista meritornih dobara, onakvih dobara kakva je Richard Musgrave zamislio kada je iskovao taj termin 1959. godine; dobra koja tržišno nisu konkurentna, ali ih društvo želi osigurati iz socioloških, a ne ekonomskih razloga.

Ako kvalitetno definiramo što točno od naše države želimo, moći ćemo bez javnog otpora odbaciti ono što ju tereti da te ciljeve ispuni, a mi ćemo kao društvo konačno postići tempo razvoja s kojim možemo biti ponosni.

---

NAPOMENA

Stavovi izraženi u članku su stavovi autora teksta, a ne USV'. Stavovi su temeljeni na ekonomskoj teoriji dobitnika Nobelove nagrade u području ekonomije i jednog od najvećih mislioca suvremene ekonomije, Miltona Friedmana, te teoretičara javnih financija Richarda Musgrave-a. U slučaju ne-slaganja sa izraženim stavovima, pozivamo Vas da se javite u impressum sa kontra-člankom, kojeg ćemo rado objaviti ako ima uporište u nekoj priznatoj ekonomskoj teoriji.